Čovjek uči dok je živ. Ne tako davno skrenuta mi je pozornost na riječ postumno kao pravilnu varijantu onoga što većina ljudi naziva posthumnim. I sama sam rabila ovu drugu verziju, no nakon pažljivog istraživanja porijekla riječi, shvatila sam kako je ona pogrešna. No, krenimo od početka.

Posthumno odnosno postumno odnosi se na nešto što se zbiva nakon nečije smrti. Primjerice, za djela preminulog pjesnika objavljena nakon njegove smrti kaže se da su izdana posthumno/postumno. No, odakle dvostrukost ili, bolje reći, odakle pogreška?

Riječ posthumno preuzeli smo iz europskih jezika koji su tu riječ preuzeli iz latinskog, no napravili su pogrešku dodavši sporno h. Dakle, preuzevši tu riječ, preuzeli smo i pogrešku. Ona je vezana za pogrešno poimanje značenja te riječi. Misleći da riječ ima veze s latinskim izrazom za tlo ili zemlju (humus), valjda je bilo logično vidjeti porijeklo u obliku posthumus. Ipak, etimologija je drugačija i mnogo zanimljivija!

Postumno dolazi od latinske riječi postumus. Ona je značila dijete rođeno poslije očeve smrti; posmrče. Drugim riječima, postumna djela jesu ona koja su izašla pred javnost nakon autorove smrti. No, pravopis tu ne staje. Prema Hrvatskome pravopisu, nije preporučljiva ni riječ postuman, već posmrtni. Svejedno, kada je pojam smrti posrijedi, jezik se često koristi eufemizmima kako bi ublažio asocijacije na tu strašnu pojavu, stoga smatram da je postumno sasvim prikladno koristiti kao zamjenu za posmrtno.